Ljubezen do križa kot pot k svetosti Božjega služabnika Antona Mahniča

Na god sv. Janeza od Križa (1542–1591) v krški stolnici obhajamo 103. obletnico smrti Božjega služabnika krškega škofa Antona Mahniča (1850–1920). [...]

Škof Mahnič si je za svoje pastirsko geslo izbral besede: »In cruce salus«! Naše zveličanje je v veri v Gospoda, ki je sprejel križ za zveličanje sveta. Tudi naša pot vere je nujno prepletena z velikim petkom, brez katerega ni velikonočnega jutra. [...]

+++

V nadaljevanju sledi celotna homilija v hrvaškem jeziku. 

+++

Danas se na spomendan svetog Ivana od Križa (1542.–1591.) ovdje u Krčkoj Katedrali spominjemo 103. (sto-treće) obljetnice smrti sluge Božjega krčkog biskupa Antona Mahniča (1850.–1920.).

Na početku, pozdravljam brata u biskupstvu i domaćina monsinjora Ivicu Petanjka, krčkoga biskupa, nasljednika sluge Božjega Antona Mahnića i zahvaljujem mu na pozivu da predvodim ovu današnju svečanost. Pozdravljam i mons. Valtera Župana, biskupa u miru kao i ostalu braću biskupe iz riječke metropolije. Srdačno pozdravljam sve svećenike, đakone, redovnike, redovnice, bogoslove i uvažene goste i vas, draga braćo i sestre, štovatelje lika sluge Božjega biskupa Antuna Mahniča.

Biskup Mahnič je za svoje biskupsko i pastoralno geslo izabrao riječi "In cruce salus"! Naše je spasenje u u vjeri u Gospodina koji je prihvatio križ za spasenje svijeta. I naš hod vjere nužno je isprepleten s Velikim petkom, bez kojega nema uskrsnog jutra.

Iako je isto geslo imao njegov časni predčasnik biskup Andrija Marija Šterk sa sigurnošću moram reći da Mahničevo biskupsko geslo simbolizira njegov životni, svećenički i biskupski put. Rođen je na blagdan Uzvišenja svetoga Križa, a svoj je životni put završio na blagdan sv. Ivana od Križa. Vjerovao je u raspetoga i proslavljenog Isusa i u njemu je kao apostola Pavao vidio ključ razumijevanja kršćanstva i kršćanskog života. Njegov je život bio obilježen kušnjama i patnjama, kako u goričkoj, tako i za vrijeme službe mjesnog biskupa ovdje Krku, gdje je kao vršio službu biskupa od 1897. do 1920. godine.

Kao svećenik, profesor, odgojitelj i biskup bio je čovjek jasnih stavova i vrlo uporan. Isticao se revnošću življenja evanđelja. Posebno se kao biskup trudio, budući da je poslan kako sam kaže: u krajeve njemu nepoznate, naučiti i propovijedati na hrvatskom jeziku s velikim naglaskom na staroslavenski jezik i liturgiju. Prihvatio je do tada za  jegba malo poznatu nacionalnu kulturu, jezik i domaću tradiciju sa staroslavenskim u bogoslužju. Njegovi suvremenici to nisu uvijek dobro prihvaćali i razumijeli, stoga je nailazio na mnoga prepreke. Ali ono što ga je posebno resilo i što bi želio večeras istaknuti jest njegovo otvoreno srce puno ljubavi s kojim je osvajalo mlade.

Sluga je Božji predano i revno propovijedao o Kraljevstvu Božjemu i nikad se nije umarao. To njegovo svjedočanstvo je na vjernicima ostavljalo duhovna iskustva svetačkog sjaja. Krčka je biskupija stoga 2013. pokrenula postupak za njegovu beatifikaciju.

Kao biskup iz Mahničeve rodne zemlje Slovenije, danas želim skupa s vama zahvaliti Gospodinu za njegov Mahničev primjer dobrog pastira te za njegovu odanost Evanđelju i svetačkom životu.

Ovdje smo u njegovoj katedrali uz njegov grob kako bismo pojačati molitve za dovršetak biskupijskoga procesa i molili Gospodina raspetoga da nam podari na čast oltara novoga zagovornika koji će zagovarati naša oba naroda i Crkvu.

Spominjemo ga se euharistijskim slavljem, iz kojeg je sveti biskup jačao vjeru i kršćansku nadu. Njegov primjer vjere poziv je i poticaj da osvijestimo svoju osobnu vjeru i ojačamo je.

Lik sluge Božjega Mahniča uči nas kako se suočiti s križem, kako ga nositi da nas ne pritisne k zemlji i uništi. Za nekoga će ovaj križ značiti: odbačenost, neuspjeh, bolest ili neka druga patnja ili zlo. Mežutim, križ koji nam je dan treba nositi, ne na ramenima, nego srcem koje poput Srca Isusova.

Sv. Ivan od Križa nam kroz današnja liturgijska čitanja naglašava kako nije moguće doći Gospodinu ako prije toga ne prođemo kušnje unutarnje i vanjske patnje... Tko god želi imati pristup bogatstvu Kristove mudrosti, mora ići kroz uska vrata zvana križ. Malo je onih koji žele ući. Mnogo je onih koji bez križa žele one radosti do kojih se može doći samo po križu.

Čak i apostol Pavao u današnjem čitanju ističe kako mu je propovijedati ono što je doživio na svome tijelu: Isusa Krista, raspetoga (1 Kor 2,1-10). Iako je Pavao isprva bio Isusov progonitelj i bio nasilan prema kršćanima, od trenutka obraćenja na putu za Damask prešao je na stranu raspetoga Krista. Raspeti Krist postao smisao njegova života i zato je pozvan propvijedati i svjedočiti. Nakon što je je susreo Isusa, shvatio je istinsko značenje križa. Shvatio je da je Isus umro i uskrsnuo za sve i za njega osobno. To je univerzalni smisao Gospodinove muke na križu i  njegova uskrsnuća. Božja nam se besplatna i milosrdna ljubav objavila na križu Isusovu.

Pavao je tu ljubav prvo iskusio na sebi (usp. Gal 2,20). Od grešnika je postao vjernik, od progonitelja apostol. Dan za danom u novom životu doživljavao je da je spasenje dar i milost. Sve proizlazi iz Kristove smrti, a ne iz Pavlovih osobnih zasluga ili izvanrednih darova. Prihvaćanje milosti je tako za Pavla postalo jedini način razumijevanja križa. To je mjera ne samo njegova novog načina postojanja, nego i odgovor njegovim suvremenicima i onima kojima je poslan propovijedati i svjedočiti. Među njima su bili najprije Židovi, koji su mislili da će se spasiti djelima, zatim Grci, koji su se u svojoj mudrosti protivili križu. (naglasio je Papa Benedikt XVI. (2005.-2013.), u svojoj katehezi tijekom opće audijencije, 29. listopada 2008.

Suočen s Crkvom u kojoj su vladali nemiri, a zajednici prijetile unutarnje podjele koje su potkopavale jedinstvo Kristova tijela, Pavao se ne predstavlja uzvišenim riječima ili mudrošću, nego propovijedanjem Krista, Krista raspetoga. Njegova snaga nije u uvjerljivom jeziku, već, paradoksalno, u slabosti i strahu onih koji se oslanjaju samo na Božju moć.

Sveti Pavao odrekao se života i potpuno se predao službi istine. Stavio se potpuno u službu Križa u kojemu je naše spasenje. Pozvani smo i mi držati se ove istine: Snagu pronalaziti u ljubavi, a mudrost u odricanju od samih sebe kako bismo primili Božju snagu i od nje živjeli. Pozvani smo oblikovati svoj život na temelju ove istinske mudrosti koju je živio i sluga Božji biskup Mahnič: Ne živjeti za sebe, nego živjeti u vjeri u onoga Boga za kojega možemo reći: On me ljubio i dao se za mene.

Da bismo razumjeli svoj život na ovakav način, u novoj perspektivi, nužani smo imati stav sabranosti i tišine. Unutarnje i vanjske tišine. Ovo nam se vrijeme došašća – adventa daje kao dar da želju za svetim životom stavimo u praksu. Tišina i mir mogu nam pomoći razbistriti misli i pročistiti ih. Kad se čovjek pomiri sam sa sobom, svijet gleda drugim očima. Šutnja je ključ osobne spoznaje i spoznaje Božjih poticaja u našim životima. Bog je prijatelj šutnje. Mnoge se stvari događaju nečujno, pa ih često i ne primjećujemo. Drveće, cvijeće i trava tiho rastu. Mir je neophodan za rađanje, rast i sazrijevanje.

I sam Isus nam to svjedoči svojim životom: često se povlači o osamu i tišinu. Sveti se Pavao povukao u pustinju. Isto vrijedi i za sv. Ivana od Križa i druge velikane kršćanske duhovnosti. Svi su se iz razdoblja šutnje vratili u normalan ritam života obnovljeni i duhovno zreliji.

"Kad je sve tiho, najviše se toga događa", Sören Kierkegaard (1813-1855).